Vanya Stoycheva nije pristalica "zvezdanske manije" u njenom tradicionalnom obliku, ali veruje da zvezda treperi u svakoj osobi. Završila je Rusku gimnaziju, zatim Konzervatorijum. Od 1992 do sada radi uglavnom kao pijanistica za hotele, brodove, klubove i zabave. Pored toga, redovno piše za magazin "Bella" i partner je u jednoj izdavačkoj kući, gde je nedavno objavio divnu knjigu. On je kosmopolita u duši, ima mnogo interesovanja, brine o ravnoteži između tijela, uma i duše. Voli da se bavi sportom.
O kojoj profesiji ste sanjali kao dijete?
Naravno, maštala sam da postanem balerina i od pete godine počela sam sa dijetama. Pa – tada su bile imaginarne. Do sada volim da plešem i uživam u tome – barem ja i nekoliko mojih prijatelja tako mislimo. Plesom izražavam senzualan i nježan dio sebe koji se ne pokazuje često u svakodnevnom životu.
Koje su vaše profesionalne ambicije danas?
Već sam je svirao u Bugarskoj - u piano baru, ali tradicionalnog tipa - sa klavirom i pijanistom, i uz interaktivnu komunikaciju između muzičara i publike. To jest – publika ne samo da sluša, već i učestvuje – generalno, takav je model u inostranstvu. Ljudi dolaze ne samo da čuju pijanistu, već i da sami pjevaju, ponekad u horu. Jako je zabavno.
Da li je danas teško biti muzičar u našoj zemlji, raditi i opstati samo uz muziku?
Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, jer nisam radio u Bugarskoj od 1994. godine. Ali sa radom u inostranstvu sam se odlično hranio, suprotno poznatoj izreci „muzičar ne jede kod kuće“. Čuo sam od ovdašnjih kolega da ima muzičara koji ne mogu zbog obaveza i drugih koji su bez posla. Očigledno zavisi od osobe.
Koji su vaši omiljeni stilovi? A mjesta nastupa i publika?
Moj omiljeni stil je smooth jazz (Diana Krall, Bob James), naravno da volim i klasiku - uostalom, tako sam se i školovala. Volim soft pop – recimo Sting, George Michael. Jako volim latino i volim da izvodim španske pesme i bossa novu na portugalskom.
Moja omiljena mesta su ustanove koje su istovremeno prefinjene i elegantne, i ne guraju ljude naduvanom pretencioznošću, već ih predisponiraju da se opuste i osećaju kao kod kuće, sa prijateljima za stolom. Takođe volim da puštam laganu muziku u pozadini na koktel zabavama i zabavama. Tiho sviranje je pravo majstorstvo - rekla mi je baka. Moja omiljena publika je ona koja me voli i ja volim njih.
Ako sagledate svoje putovanje, šta biste istakli kao svoj najveći uspjeh?
U periodu 1999 – 2003 svirao sam na ultraluksuznim američkim i engleskim brodovima sa engleskim show-dance bendom. Bend i ja smo imali uspeh za uspehom pred ogromnom publikom – tada sam svirao klavijaturu i pevao, ali mi je klavir jako nedostajao. Uz dosta discipline i ranog ustajanja (povrh svih drugih obaveza ne samo prema bendu, već i prema brodu - tamo su muzičari posada i učestvuju u vježbama i treninzima o medicinskoj pomoći, ekstremnim situacijama itd.) - i povrh svega pripremio sam kratak recital sa vrlo laganim klasicima. Između brojeva pisao sam kratke i prodorne tekstove - ponešto o autoru i još neki vic. Bio sam jako zabrinut - jednostavno nisam vjerovao da će ove putnike koji po cijele dane provode u zvucima nalik na makarenu zanimati nešto drugo. Ali pogrešio sam. Pola sata prije najavljenog termina za recital, piano bar je bio krcat, ljudi u grozdovima su se motali okolo i čekali me žednih lica. Da budem iskren, bio sam malo zatečen - i morao sam da ih šarmiram na njihovom maternjem engleskom… Na kraju koncerta dobio sam najtopliji aplauz, ljudi su ustali i godinu dana kasnije i dalje su pričali o ovome koncert i pita me da li bih uradio nove.
O čemu sanjaš?
Jedan od mojih snova je da učestvujem u projektu nove i svetle zgrade, u kojoj će biti centri za razne duhovne prakse, sportske aktivnosti i velika prostrana ustanova sa slikama, klavirom, pa čak i mogućnostima za muzika u boji i plesovi. Nešto kao kulturni centar za ljude sličnih interesovanja, ali u veoma širokom spektru.
Profesionalno podijelite neke od svojih najvećih ponosa
Ponosan sam na činjenicu da sam sa ovom profesijom proputovao, ako ne cijeli, barem pola svijeta. Ponosan sam i na činjenicu da sam dva puta bio prvi Bugarin koji je svirao u hotelu u toj zemlji. To je veoma odgovorno – jer po mom mišljenju, rukovodstvo formira mišljenje o Bugarima uopšte. I drago mi je da su mnogi drugi bugarski izvođači došli za mnom. Tako da sam rezervisao mjesto.
Takođe sam ponosan na činjenicu da - iako sam studirao klasičnu muziku, uvek sam bio otvoren i radoznao za sve stilove muzike - svirao sam i country i rokenrol, muziku iz 70-ih, pjesme modernih pop diva poput Tine Turner, Shania Twain, imao sam na repertoaru pjesme za žurke poput Makarene i Lady Marmalade, španske pjesme, čak sam tri mjeseca svirao čalgu sa još jednom koleginicom. Pa – nisam izdržao, nije to moja muzika. Ali bilo je to zanimljivo iskustvo.
Da li je herojski biti žena u današnje vrijeme?
Zavisi od žene. Mislim da ima žena koje uživaju u tome što su heroine, ali ih niko ne tjera na to. Naravno, u nekim pretežno ženskim profesijama plata je veoma niska, pa je samim tim i život dama koje se njima bave zaista težak. To bi trebalo da se promeni, i to vrlo brzo. Međutim, žene danas imaju više prava i sloboda nego ikada prije, a trend će se nastaviti razvijati, uvjeren sam.
Koju biste poruku poslali Bugarki?
Biti prirodan, biti svoj, otkrivati i razvijati svoju jedinstvenu individualnost, ne izdavati se kao žena nakon 35. godine, ne biti slijepi rob modnih trendova i brutalne dijete. Svako tijelo ima svoj optimalni oblik i prirodno je da nije isti za sve. Bilo bi prilično dosadno, zar ne? A težnja svake mode je ujedinjenje.
Omiljena boja? Pjesma? Taste? Mjesto?
Volim sve boje, ali najviše nosim crvenu. Ne nosim mrtve nijanse jer me "pokrivaju".
Pjesme koje volim su mnoge - prve dvije koje mi padaju na pamet su Gentle Rain u izvedbi Diane Krall i stara ukrajinska pjesma "Černyj voron" - gdje vojnik na samrti traži od gavrana koji kruži da uzme komadić krvavu majčinu košulju, da vrati prsten vjerenici i kaže im da je pao boreći se za svoju zemlju. Onda bi se ostavio u kandžama gavrana.
Volim mešane ukuse, kao u azijskoj kuhinji. Ako bih morao birati odvojeno, vjerovatno bih više volio blago gorkaste okuse - poput piva, na primjer.
Omiljeni recept? Nešto što volite kuhati za svoju porodicu i prijatelje?
Čvrsto me hvataš. Ja se uopće ne bavim kulinarstvom. Jer kad sam u hotelima i brodovima, jedem u njihovim restoranima, a kad se vratim kući čeka me mama - kulinarski fakir. Kad sam sama, tjeram je da jede salate i pileće odreske, jer sam pazim na kalorije otkad znam za sebe. Međutim, volim da kuvam veoma ukusan kiparski pirinač koji redovno dobija ovacije.
